Zametak priče o Cekovića kući na Palama zatječemo na Carigradskoj džadi između Akove i Sarajeva. Središnje godine devetnaestog stoljeća nanose na nju odvažnog Petra Cekovića, sina Mijinog, rođenog u Bijelom Polju. Vrijeme je to kada evropskim okrajcima Osmanskog Carstva, sve smioniji, vijaju vjetrovi novog doba i u sve širim zamasima niču novine preslikane iz evropskih centara. O takvoj jednoj novini snije Petar Ceković, čija je sva imovina stala u drveni kofer srednje veličine, koji se, eno, klati na rubu kočije, i u kožnu kesu, koju je gajtanom okačio oko vrata, pa jednim smrtonosnim vezom učvrstio preko prsa i zaturio je pod pazuho te svako malo, krajičkom oka mjerkajući ostale putnike, desnu ruku pruža dijagonalno preko grudiju i prstima ovlaš dodiruje kesu pod košuljom, provjeravajući je li još ondje, i stišće je lijevom nadlakticom u strahu da bi safurini u njoj mogli zazvečati pa skrenuti na sebe pažnju njegovih saputnika, a to se nikako ne smije dogoditi.

Najveći strah Petrov, kao i svih trgovaca njegovog doba, dotiče od lopova. Toliki je da prerasta u pravu paranoju. Jadan Petar nikako se ne može oteti utisku da bi svako ko putuje s njim i koga sretne na putu mogao biti prevejani sjecikesa. A njegov najveći san, moglo bi se reći i jedini, ističe iz jedne od novina koje smo maloprije spomenuli.

Petar Ceković, sin Mijin, to je sitni trgovac koji je do sada imao dovoljno hrabrosti da se otisne do Novog Pazara i ondje po dobroj cijeni kupi nešto začina, čaja, riže, šećera, pa da to onda donese u Bijelo Polje i preproda agama i begovima akovskim, a trećina u njegov džep. To mu je omogućavalo da nosi franačko odijelo i cilindar i švapsku cipelu i štap od ebanovine i da ispija kahve s gospodom. Pušio je uvozne fabričke cigarete, pa ipak njegova zarada nije bila dostatna da kupi dućan i kuću u Bijelom Polju i da u rahatluku Božijem planira ženidbu, djecu i sve što ide po redu u životu. Ali ima tome nekoliko mjeseci kako je u jednoj novopazarskoj kahvi prvi put čuo za tu riječ i ona ga je sasvim obuzela i mira mu nije dala sve dok ga nije podigla s ognjišta i natjerala na ovaj odvažan put. Ta riječ glasila je: kolonijalna trgovina.

O njoj su ugledni novopazarski trgovci pričali kao o jedinstvenoj šansi, a Petar je, sav opčinjen, slušao kako se po cijeloj Evropi šire specijalizirani dućani s kolonijalnom robom i kako je s njom rahat trgovati jer se teško ukvari i nema šanse da propadne. Kakva je to roba, kolonijalna, koja donosi pravo bogatstvo i pretvara se u zlato, i kakva je to kolonijalna trgovina, sav smušen, hodao je Petar danima novopazarskim sokacima, a ovo pitanje visilo mu je nad glavom i fijukalo kao katilska sablja što odsijeca glave bez i drahme milosti. Naposljetku se iznenadi i samom sebi se nasmija kada mu razjasniše da se ustvari radi o istoj onoj robi koju i sam već godinama usitno prebacuje iz Novog Pazara u Bijelo Polje – i pilav, i biber, i čaj, i kahva, i šećer i sa svim tim on je već trgovao i zarađivao, i duhan, i kakao, i nešesta, i čokolada, i samo se treba odvažiti pa otići na izvorište gdje ta roba pristiže iz dalekih kolonijalnih zemalja i biti druga, ili treća ruka, jer u te se ruke najviše novca slije.

Tako je Petar Ceković, sin Mijin, krenuo za Sarajevo i s njim je krenula nada kako će u šeheru naći nekog poštenog parnjaka pa da zajedno ulože u tu kolonijalnu robu. S njim je krenula i priča da je dovoljno prebaciti jedan pošten karavan te robe pa da se čovjek obogati do te mjere da može kupiti kuću, ili, ako mu je baš ćeif, da je izgradi, baš onakvu kakvu je sanjao godinama i već je na stotine puta podigao u svojim maštarijama. Na Drini u Višegradu maltarnici ih zadržaše barem šest sati. S one strane rijeke, od Sarajeva, satima je preko Mosta Mehmed-paše Sokolovića prelazila prvo beskrajna kolona vojnika, zatim stada i stada stoke, pa blejanje ovaca, mukanje krava, hrzanje konja, njakanje tvrdoglavih mazgi koje bi se odjednom nasred mosta zainatile i ukopale, ni makac. Bit će da je trebalo i pola sata da ih ponovo poguraju, a kada bi to ljutim goničima i pošlo za rukom, mazge bi tad sasvim podivljale, propinjale su se divlje i zbacivale sa sebe teret, ritale se i kopita im smrtonosno zviždaše pored samih goničkih vilica.

Jedna nesretnica preskoči ogradu i nestade u mutnoj vodi, isplivaše iza nje nizvodno samo drveni sanduci, a besposleni hamali hvatahu duge trklje i nastojahu da ih istrgnu iz snažne matice koja je brazdala sredinu rijeke i da ih tako privuku do obale, nadajući se kakvoj nagradi od vlasnika.

Na kraju te živahne kolone pojaviše se kočije s gologlavim i drčnim krajiškim begovima. Neko reče da im ne daju da nose turbane, a ovi, krajiški tvrdoglavi, neće fes na glavu pa da ga..., tobejarebum i estagufirlah. A Petar gleda njihova kvrgava ponosna čela kojima sijeku drinsku izmaglu i nikako ih ne može spojiti s novinama o kojima se naslušao po Pazaru, niti s kolonijalnom trgovinom koja je rasplela svoje mreže po cijelom svijetu. I do Petra tad dolazi glas iz druge kočije, neko govori, preglasno, kao da hoće da ga i Krajišnici na mostu čuju, kaže da su im i ruke i noge sabijene u bukagije i zato ih drže sakrivene pod krznenim bundama, a čibuke im, zar ne vidite, pripaljuju i drže sluge i njih, te buntovne Krajišnike, serašćer vodi u izgnanstvo u Istanbul. Tek kada do njih dođe i ova priča, putnici iz Bijelog Polja umukoše i samo gledahu za tim teškim gvozdenim koletima koja se nevoljko okretaše, odnoseći ljude u daleko izgnanstvo iz kojeg nema povratka i gdje će, kao miševi, redom biti potrovani da nikada više ne pređu preko ovog mosta i nikad više ne vide svoje Bosne, ni Krajine, ništa.

Toliko su ga ti rasklimatani točkovi ožalostili da se Petar prvi put pokolebao otkad je krenuo na put. Zbiljski je tada pomislio kako se treba vratiti i sasvim ozbiljno zapitao šta će on u krajevima iz kojih progone one koji su u njima rođeni i vezani za njih djedovskim i pradjedovskim zakletvama. I možda bi se i vratio da nije bilo razgovora koji se zametnu dok je kočija stajala onkraj puta kojim promicaše nepregledna kolona ljudi i stoke. Upustio se tada Petar u razgovor, prvo nepovjerljiv i pun zastajkivanja i kajanja, s ljudima iz Sarajeva koji su putovali s njim, a bijahu to jedan brkati bivši janjičar, sakabaša, i jedan trgovac obučen a la franka. Kada se razgovor malo otvori i razgali Petrovu dušu, poče se on smjelo raspitivati koliko u Sarajevu košta to i to, mestve i nazuvci, pa ovo i ono, sablja krivošija, rećemo, i legenji, i na kraju, riža i šećer, i onda sasvim otvoreno upita koliko košta da se iznajmi jedna soba na Baščaršiji i tako, sasvim nesvjestan, otkri on svoje namjere.

Mora da je sami kismet tog dana umiješao svoje nepredvidive prste. Da nije bilo onolikog zastoja na drinskoj ćupriji i da nije bilo onih ljutih Krajišnika koje vode u izgnanstvo, nikada se on ne bi odvažio da zametne razgovor s totalnim strancima i da im otkrije razloge svoga putovanja i da sasvim zaboravi i na kesu pod pazuhom i na to da bi svaki od njih mogao biti potencijalni hajduk vješto preobučen u modernog trgovca ili u bivšeg janjičara koji se vraća iz Stambola, gdje je išao u pratnji kazana u kojima su zauvijek iz Bosne otjerali njihovo slavno janjičarsko ime, a umjesto njih dođoše neki golobradi redovnici i nova vojska, kao da oni to nikada nisu bili, i šta ti ja znam više, i na kraju mu taj sakabaša, sasvim ražalošćen nad svojom i sudbinom Krajišnika koje gone u izgnanstvo, obeća da će ga on odvesti na pravo mjesto i da ništa ne brine.

I dok se kočija truckala preko mosta, poče on da pripovijeda Petru o Jovanki Hadžimarković. To ti je jedna čestita i vrijedna udovica, koja živješe na Varoši, odmah uz staru pravoslavnu crkvu, te ti, naslijedivši trećinu muževog imetka, kupi kuću na Patkama i sada živi u njoj, sama i nespokojna, ta će ti za sobu uzeti pravu sitnicu, eto, tek toliko da nije mufte. Boji se, jadnica, da bi je lopovi mogli napasti pa joj treba muška glava u kući i sami Bog zna šta se iz svega toga iskotiti može i namignu mu vragolasto kao da je odjednom zaboravio na svu janjičarsku i muku protjeranih Krajišnika.

I izrodi se, tako mi svega, pričao je poslije bivši janjičar na čaršijskim ćepencima, zaustavljajući svakog ko je htio slušati priču o usponu njegovog bogatog pobratima Petra Cekovića, koji samo s jednim koferom (nikada ostarjeli janjičar nije saznao da je Petar onomad pod pazuhom nosio kesu punu dukata) dođe u šeher i za nekoliko godina zgrnu onoliko bogatstvo. A Petar sve rjeđe silaziše u čaršiju i svraćaše na kahvu i razgovor. Nikako nije mario za priče koje po čaršijskim budžacima iskivaše zli jezici i smijahu mu se iza leđa, zlobno ponavljajući kako se udao, papučar i prznica, i kako je smotao poštenu udovicu i pokušavali su do nje doturiti glas kako na tim svojim putovanjima posjećuje bordele i kako u svakoj luci ima po jednu ljubavnicu na koje troši pola njihovog bogatstva.

Jovanka se samo dobrodušno smijala i od nje se te priče odbijaše kao o kamen. Ona je s istim nestrpljenjem kao i onih prvih, najslađih dana njihove ljubavi, kada su je krili kao zmija noge i zaključavali se obnoć u kuću na Patkama te vijali gola tijela do zore, iščekivala Petrov povratak. Svaki put obasipao ju je dragocjenim poklonima, a ona mu se vješala oko vrata i s nestrpljenjem čekala da djeca razmotaju svoje darove i izljube oca, pa da s mužem svojim napokon ostane sama. Činilo joj se – što je više dolazilo priča o njemu i njegovim ljubavnicama, to je ona bila pohotnija prema njemu, kao da putuje niz vrijeme, u mladost.

Više od svega voljela je Jovanka da joj Petar, dok je ljubi, opisuje luku iz koje se upravo vratio i krikove galebova nad usnulim morima. Svaki put istom bi se djetinjom naivnošću iščuđavala tome da postoji toliki grad da je, kao kakva aždaha, zalegao preko dva kontinenta, a u njegovim sokacima miješaju se bjelokoži s crnokožim ljudima i kosooki s plavookim i svakakve sorte još, ili da na drugom kraju istog mora postoji takva kasaba u koje su ulice kaldrmisane vodom (baš tako joj je Petar opisivao Veneciju) i po njima se ne vozi kočijama već se plovi u gondolama, a to su ti čamci.

Opisivao joj je Petar još i more u Splitu i tvrde zidove Dubrovnika i Trst i Beč i Leipzig i stjerao tako pred nju razglednice iz cijelog svijeta, a ona bi ga slušala do zore bez sna. Poslije bi Petar svaki put kada bi putovao u neki dalek grad i kada bi obavio sve poslove ostavljao po cijeli jedan dan pa besposlen hodao gradom, upijajući svaki detalj kako bi ga što vjernije mogao opisati. Ova navada nastala je onoga dana kada joj, zanesenoj svojom pričom o Veneciji, predloži da sljedeći put putuje s njim, a ona ljutito odbi, ta šta mu pada na pamet, pa ona hoće da svaki budžak svijeta vidi njegovim očima.

U gnijezdu Cekovića na Patkama ispili se petero djece – tri kćeri i dva sina. U drugom sinu Risti pojavi se trgovačka žica i Petar je na vrijeme prepozna te ga poče voditi sa sobom na putovanja. Podgrijavana Petrovim bogatim iskustvom, razli se ta žica u pravi talenat te Risto uskoro postade vještiji trgovac od oca. Nije bilo ćoška na ovom dunjaluku iz kojeg Risto nije dovlačio robu i Cekovića trgovina razgrana se cijelim svijetom. Uskoro, kod Stare pravoslavne crkve, u istoj onoj zgradi u kojoj su nekada svoj život počeli njegova mati i njen rano preminuli muž, kupi Risto magaze i dućane i postade glavni trgovac u Staroj Varoši. Tako je Petar pod stare dane konačno došao u situaciju da ostvari svoj davni mladalački san i on kupi kuću u blizini sinovljevih dućana. Kazuju bolji poznavaoci tadašnjih sarajevskih odnosa da mu se prilika sama namjestila i da je kuću kupio od Stjepe Srškića, koji tada, ne mogavši trpjeti austrougarskog zuluma, odseli u Beograd, ali se već sljedeće godine vrati i reče da su ga tamo svi zvali Bosanac i nikako ga nisu puštali među svoje poslove i da je Beograd još tješnji za njegovo slobodoumlje i donese otud sina Milana, u kojem će trideset godina kasnije sasvim sazreti očeve ideje te će se naći u Jugoslavenskom odboru rame uz rame s Franom Supilom, Ivanom Meštrovićem, Antom Trumbićem...

Da, bila je to ista ona kuća u kojoj je Staka Skenderova, onih godina kada se Petar pojavio u Sarajevu i probijao se tajanstvenim čaršijskim putevima do mjesta šeherskog uglednika, otvorila Djevojačku školu. Kažu da pravoslavni sarajevski trgovci, krznari i ostali bogataši nisu bili baš oduševljeni onim što je radila Staka, ona muškarača što šuruje s Topal-pašom i svim Turcima, kako su je posprdno nazivali, te joj se niko izuzev dobrohotnog Stjepe Srškića ne nađe pri ruci.

Već naredne godine zakopaše temelje na Palama za drugi Petrov san – da vlastitim rukama sazida kuću onako kako je vidio u svojim snovima i stotinu puta je izgradio od cigala mašte. Ne zna se da li ga je smrt zaobišla dok je ne vidi u stvarnosti, “oprave”, kako je znao reći onima s kojima je smio podijeliti i svoje najskrivenije snove – građena je trinaest godina.

Uskoro, tek što dovrši ovu kuću, ljetnikovac na Palama, kako su je on i otac među sobom nazivali, ode s ovog svijeta i Risto i sahraniše ga pored oca istog onog dana kada su carske i kraljevske trupe prelazile preko mosta u Višegradu na kojem je sudbina odredila da bude sve onako kako je ispričano u ovoj kratkoj priči o Petru Cekoviću, njegovim snovima, njegovoj Jovanki i njegovom potomstvu od kojeg do našeg doba ne dobaci niko – od šestero Ristine djece kraj Drugog svjetskog rata, kažu, dočekalo je samo dvoje, Petar, trgovac, i Milojka, učiteljica, ali ni jedno od njih ne ostavi vlastitog potomstva i 1995. godine, kada ode s ovog svijeta i Milojka, potpuno se ugasi Cerovića loza i ostade od njih tek odjeća i nakit koje Milojka pokloni Zemaljskom muzeju i ova kuća na Palama koju iz svog sna, hiljadu puta ozidanu, iznese Petar Ceković, a sasvim je oživješe dunđeri njegovog sina Riste.