Kozaci su grupe slavenskog porijekla nastanjene u stepama današnje Rusije i Ukrajine, plaćenici tadašnjih vladara još od 16. stoljeća. Njihovi potomci, društva koja njeguju kozačku kulturu, danas postoje u Rusiji, Ukrajini, Kazahstanu, Bjelorusiji, pa čak i Sjedinjenim Državama.

Prvi spomen riječi "kozak" pojavio se u dokumentu iz 1395. godine u regiji Ruthenia, koja je danas većim svojim dijelom u današnjoj Ukrajini. Vjeruje se da su i tada ovi polunomadski konjanici obavljali vojnu službu, ali se njihov značaj pojačao u petnaestom stoljeću, kada su stigli čak do Crnog mora bježeći od mongolskih invazija. Kasnije su se skrasili u nenaseljenim stepama gdje su lovili ili skupljali med. S vremenom su im se seljaci pridružili tražeči utočište od feudalaca. Na taj su način gradili zajednice u čijem je središtu bila skupština kojom je predsjedavao hetman.

Do 16. stoljeća kozaci su se naselili u pograničnim krajevima i borili se zajedno s Rusima ili Poljacima protiv Tatara koji su često išli u pljačkaške pohode. Vidjevši njihov vojni potencijal, ruski knez Dmitro Višnjevecski organizirao ih je u službu cara Ivana IV Groznog, koji se borio za Krim protiv Osmanlija.

Između 1552. i 1556. osnovao je Zaporožski Sich, naselje na otoku Kórtytsia, na rijeci Dnjepar. Grad je osnovan na plodnom i zaštićenom mjestu i ostat će pod vladavinom poljsko-litvanske zajednice, sve dok nije pod vodstvom Bohdána Khmelnitskog postao dio kozačkog Hetmanata. Ova država će zauzeti većinu današnje Ukrajine između 1649. i 1764., kada je došla pod rusku šapu.

U to vrijeme, osim tih Zaporožkih kozaka, među ostalim zajednicama postojali su i donski kozaci ili riječni kozaci Urala. Iako su zadržali određenu autonomiju, ona se smanjila konsolidacijom Ruskog Carstva. Početkom 19. stoljeća, car Aleksandar I. dao im je privilegije u zamjenu za njihovu službu, a Evropljani su svjedočili vojnoj snazi ​​Kozaka kada su se borili protiv Napoleona 1812. Oni će također igrati ključnu ulogu u Krimskom ratu sredinom stoljeća kao i u ruskoj ekspanziji kroz srednju Aziju i Sibir.

Boljševička revolucija 1917. dovela je kozake, uglavnom odane caru, na raskrižje. No, u Rusiji su iskoristili pad Nikolaja II da 1918. godine proglase Kozačku Republiku, koja će potrajati do 1920. godine, dok je u Ukrajini Hetmanat obnovljen na samo osam mjeseci. Tokom ruskog građanskog rata, mnogi drugi kozaci borili su se u Crvenoj armiji.

Kao dio vojnih snaga Sovjetskog Saveza, u Drugom svjetskom ratu ponovo su se pojavile kozačke vojne jedinice. Staljin, svjestan njihove vrijednosti, pozvao ih je u borbu protiv nacista. Međutim, mnogi su završili u redovima njemačke vojske, tražeći tako nezavisnost od Moskve. Borili su se na Staljingradu, u Jugoslaviji, Francuskoj i Italiji, gdje im je Mussolini čak ponudio samostalnu državu na sjeveru, u Karniji.

Poraz nacista, međutim, bio je snažan udarac kozačkoj zajednici. Staljin, britanski premijer Winston Churchill i američki predsjednik Franklin D. Roosevelt pokrenuli su repatrijaciju Kozaka na konferenciji na Jalti, ali nakon što su predani SSSR-u većina je deportirana u Sibir ili pogubljena.

Raspad Sovjetskog Saveza zbnačio je novu stranicu u odnosima između Kozaka i Moskve, posebice dolaskom ruskog predsjednika Vladimira Putina. Od 2005. Putin im je dopustio da služe kao vojnici, policajci ili graničari. Bili su i dio ruske agresije na Gruziju 2008. a učestvovali su i u nezakonitoj aneksiji Krima 2014. godine.

Kremlj je također iskoristio Kozake da projicira svoj imidž, koristeći ih zaštitare na Olimpijskim igrama u Sočiju 2014. ili tokom Svjetskog prvenstva 2018. godine. Sa druge strane, u Ukrajini, potomci Kozaka u regijama kao što je Zaporožje podcrtavali su svoje ukrajinsko porijeklo i aktivno učestvuju u odbrani od ruske invazije.